SARADNjA RODITELjA I NASTAVNIKA U MLAĐIM RAZREDIMA OSNOVNE ŠKOLE

Škola je u svojoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, bila i ostala najpozvanija i najodgovornija prosvjetna institucija za ostvarivanje fundamentalnih društveno determinisanih vaspitno-obrazovnih ciljeva i zadataka. Budući da živimo u turbulentnim tranzicionim uslovima i vremenima, opterećenim brojnim prestrojavanjima, integrisanjima, sukobljavanjima i interesnim povezivanjima naroda, država i regiona, sa neizvjesnim perspektivama u doglednoj budućnosti, stoga, škola nikada u svojoj drevnoj prošlosti nije bila pred delikatnijim i odgovornijim izazovima. Zato je ona, u novonastalom opšte-društvenom, civilizacijskom i kulturnom kontekstu, naprosto primorana da uspostavlja sve čvršću i neposredniju saradnju, ne samo s roditeljima svojih učenika, već i sa užim i širim socijalnim okruženjem. Nema sumnje, da su za uspostavljanje te saradnje najodgovorniji i najpozvaniji nastavnici, pedagoško-psihološke službe i uprave škola, s jedne i roditelji učenika, odnosno njihova udruženja, s druge strane. Čini se, da u istoriji školstva, nikada nije bilo prostranije, ali istovremeno i delikatnije polje za uspostavljane različitih oblika i formi te saradnje. Shodno tom saznanju, cilj ovog rada usredsređen je na identifikovanje, analiziranje, proučavanje i elaboriranje najcjelihodnijih oblika, formi i modaliteta saradnje nastavnika i roditelja, odnosno staratelja njihovih učenika. Naime, bogato pedagoška teorijsko i praktično iskustvo pokazuje, da gotovo ne postoji nijedno pitanje od suštinskog značaja za školsko postignuće učenika, koje ne bi moglo biti u fokusu saradnje nastavnika i učeničkih roditelja. Što je uzrast učenika niži, ta saradnja bi morala biti neposrednija, intenzivnija i svestranija. U žiži nihovog zajedničkog interesovanja, morala bi da budu pitanja i problemi: prilagođavanja učenika na sveukupni školski ambijent, a posebno razvoj svijesti o nužnosti izvršavanja školskih obaveza, poštovanja školske discipline, njegovanja drugarstva, prijateljstva i uzajamnog uvažavanja; poboljšanja opštih uslova za rad, informaciono-tehnološkog opremanja i osavremenjivanja nastave; uređenja i kultivisanja učioničkog i drugog školskog prostora; organizovanja kulturno-zabavnih i sportskih aktivnosti; organizovanja đačkih ekskurzija, izleta i drugih vannastavnih aktivnosti; povezivanja škole sa društvenom sredinom i obezbjeđivanja uslova za uspješnu socijalizaciju, humanizaciju i afirmaciju učenika, te čitav niz drugih, obostrano interesantnih i izazovnih pitanja. Uz nužan preduslov, da se uspostavi neposredna, permanentna, iskrena i korektna saradnja između nastavnika i učeničkih roditelja, ona će prije ili kasnije rezultirati modelovanjem znatno povoljnijeg, i za učenike prihvatljivijeg, nastavnog i vannastavnog vaspitno-obrazovnog miljea, u kome će svaki učenik imati optimalne uslove za učenje, napredovanje i razvoj vlastitih kognitivnih, afektivnih, psihomotornih i drugih osobina imanentnih zdravoj, kultivisanoj, humanoj i cjelovitoj ličnosti.