PRIMARNA ZDRAVSTVENA ZAŠTITA DJECE U HRVATSKOJ

Organizirani oblici pedijatrijske zaštite postoje u Hrvatskoj stotinjak godina. Prvi školovani hrvatski pedijatar jebio Radovan Marković (1874 – 1920), koji je 1904. godine u zagrebačkoj Bolnici milosrdnih sestara osnovao prvi dječjiodjel na Balkanu. Hrvatska pedijatrija se razvijala na konceptu jedinstvene pedijatrije integrirane kurativne i preventivnezaštite. Nakon Drugog Svjetskog rata Hrvatska je imala malo pedijatara i nepovoljno stanje zdravstvene zaštite. Mortalitetdojenčadi je 1951. iznosio 131,2‰, a također su vrlo visoki bili mortalitet žena u porođaju i postotak porođaja bez stručnepomoći. U takvim uvjetima je prihvaćen koncept Svjetske zdravstvene organizacije i UNICEF-a o potrebi za specifičnomzdravstvenom zaštitom majki i djece pomoću posebno organizirane službe s piramidalnim modelom: dispanzera za primarnuzdravstvenu zaštitu majki i djece, intermedijarnih centara koji pružaju hospitalno zbrinjavanje bolesne djece i povezujurad primarne zdravstvene zaštite djece te formiranje Republičkog centra za koordinaciju, edukaciju kadrova i evaluacijuzdravstvene zaštite majki i djece. Za takav dispanzerski način rada provodila se posebna edukacija liječnika opće medicineza rad s djecom, najprije kroz šestomjesečne tečajeve socijalne pedijatrije, a zatim kroz dvosemestralne poslijediplomsketečajeve za zdravstvenu zaštitu majki i djece. Dio educiranih liječnika nastavio je s daljnjom edukacijom i specijalizacijomiz pedijatrije. Tijekom razvoja pedijatrijske djelatnosti na primarnoj razini, razvijala se i potrebna infrastruktura odnosnoprostori prilagođeni potrebama zdravstvene skrbi djece definirani Pravilnikom o minimalnim uvjetima u pogledu prostora,radnika i medicinsko-tehničke opreme za obavljanje zdravstvene djelatnosti (odvojen prostor za savjetovalište za zdravudjecu, izolacija, dodatni sanitarni čvorovi i drugo).