
Determinante stavova studenata medicine i zdravstvene njege prema osobama sa ometenošću
Author(s) -
Andrijana Pavlović,
Bojana Mastilo,
Branislav Brojčin,
Olivera Kalajdžić,
Ljiljana Rašević
Publication year - 2014
Publication title -
biomedicinska istraživanja
Language(s) - Bosnian
Resource type - Journals
eISSN - 1986-8537
pISSN - 1986-8529
DOI - 10.7251/bii1402052p
Subject(s) - physics , medicine , humanities , philosophy
Uvod. Postoji veliko interesovanje za ispitivanje stavova prema osobama saometenošću. Stavovi odražavaju našu predispoziciju da se prema određenimdruštvenim grupama ponašamo na stereotipan i predvidljiv način.Metode. Istraživanjem je obuhvaćeno 359 studenata Medicinskog fakultetau Foči, koji pohađaju dva studijska programa: studijski program Medicina(77,2%) i studijski program Zdravstena njega (22,8 %). Uzorak su činili studentisvih godina studija (Medicina od 1. do 6. godine i Zdravstvena njega od 1. do4). Stavovi studenata ispitani su O formom Skale za procjenu stavova premaosobama sa ometenošću (Attitude Toward Disabled Person Scale – ATDP, formO). Učestalost kontakta ispitanika sa osobama s ometenošću provjeravanaje Skalom za procjenu učestalosti kontakta s osobama s ometenošću (Contactwith Disabled Person Scale – CDP). Podaci vezani za pol, starost, godinu studija,studijski program i obuku dobijeni su demografskim upitnikom konstruisanimza ovo istraživanje.Rezultati. Rezultati pokazuju da studenti medicine (3,24 ± 0,55) i zdravstvenenjege (3,10 ± 0,64 ) imaju umjereno pozitivne stavove prema osobama s ometenošću.Ni na jednom studijskom programu nije pronađena statistički značajnarazlika između godina studija i stavova prema osobama sa ometenošću, (p>0,05), kao ni između pola i stavova (Medicina: t = 0,178, p=0,859, Zdravstvenanjega: t = 1,349, p = 0,181). Studenti studijskog programa Medicine (1,69 ±0,50) i zdravstvene njege (1,68 ± 0,53) imaju nisku učestalost kontakta (nikadaili jednom ili dvaput). Rezultati pokazuju da ne postoji značajna korelacijaizmeđu stavova i učestalosti kontakta ni kod studenata studijskog programamedicine (r = 0,054, p = 0,374), ni studijskog programa Zdravstvene njege(r = 0,22, p = 0,044).Zaključak. Studenti oba studijska programa u okviru svojih studija ne dobijajudovoljno informacija o pacijentima sa ometenošću i načinu rada sa njima. Uokviru kliničke prakse rijetko se sreću sa pacijentima koji imaju neku vrstuometenosti, ne posjećuju ustanove za smještaj osoba s ometenošću (domovi,zavodi, dnevni centri), niti dobijaju edukaciju o zdravstvenoj zaštiti tih osoba.