Sigurnost okoliša - između aktivizma i sekuritizacije

Nakon završetka Hladnog rata pristupi proučavanju i definiranju pojma sigurnostipočinju se ubrzano mijenjati. Među teoretičarima prevladava mišljenje kakodanas govorimo o sigurnosti kao dinamičnom društvenom procesu, pa su i prijetnjesigurnosti raznovrsne, ne više nužno određene isključivo vojnom prijetnjom državnojsuverenosti. Definiranje sigurnosne prijetnje ovisi o vremenu i prostoru, a jedanod najznačajnijih doprinosa suvremenom proučavanju fenomena sigurnosti pripadaKopenhaškoj školi. Buzan, Waever i suradnici etablirali su teoriju sekuritizacije i desekuritizacijekao instrumentarij označavanja suvremenih prijetnji sigurnosti koju valjapromatrati u kontekstu suvremenog liberalizma. Sekuritizacija određenu pojavu definirakao prijetnju i premješta je u sferu takozvanog hitnog djelovanja, što je premakritičarima Kopenhaške škole i njezin najveći nedostatak budući da takvo postupanjenosi opasnost od narušavanja demokratskih standarda. Stoga se teorijom desekuritizacijenastoji otkloniti potencijalno ugrožavanje demokratskog procesa. Naime hitnemjere mogu biti otklonjene i bez javne rasprave te se problem stavlja na stol političkihinstitucija, naravno, ukoliko su argumenti koji govore u prilog odustajanju od hitnihmjera dovoljno uvjerljivi. Može se ustvrditi kako je država i dalje dominantni akter udefiniranju određenog problema kao prijetnje sigurnosti, ali nipošto jedini. Kada jeriječ o pitanjima ugrožavanja okoliša, civilno se društvo afirmiralo kao vjerodostojankorektiv državnim institucijama. Međutim i nevladine organizacije koje se bave pitanjimaokoliša nisu jedinstvene kada je riječ o strategijama djelovanja i načinu postizanjaodređenih političkih ciljeva, bilo da je riječ o onima koje su aktivne na nacionalnojbilo na globalnoj razini.Approaches to the study and definition of the concept of security have started to change rapidlysince the end of the Cold War. Today there is a high level of agreement among theoriststhat security is a dynamic social process, hence threats to security are different, not necessarilydefined as military threats to national sovereignty. The definition of a security threatdepends on the time and place. One of the most important contributors to the study of thecontemporary phenomenon of security is the Copenhagen school of security studies. Buzan,Waever and associates have established the theory of securitization and desecuritization asa persuasive instrument for defining contemporary security threats in the context of modernliberalism. Securitization marks a given phenomenon as a security threat and transfers it to thesphere of the so-called emergency action which is, according to the critics of the Copenhagenschool, its major drawback since such situations may cause the erosion of democratic standards.Therefore, the theory of desecuritization tries to prevent securitization from potentiallyjeopardizing the democratic process. Specifically, emergency measures can be withdrawnwithout a public debate and the matter handed over to political institutions when and if thearguments in favor of withdrawal are sufficiently convincing. Regardless of different theoreticalapproaches, one can argue that the state still remains the most dominant actor in defininga specific problem as a security threat. When it comes to matters of environmental damage,civil society is emerging as a credible securitizator and corrective to state institutions whichare often unable to adequately “control” levers of economic development. However, civilsociety also has certain limitations which are most commonly manifested in the blockage ofreforms and social asymmetries of civic activism