Znanje i mudrost Isusovih učenika

Polazeći od činjenice da je moguće nekoga naučiti mudrosti (usp. Mudr 6,9; Job 33,33; Ps 51,8; Sir 23,2 itd.) kao i od pretpostavke da se mudrost može steći (usp. Job 28,18; Izr 3,13; 4,5.7; 8,33 itd.), rad predstavlja širok spektar znanja i neznanja Isusovih učenika, ponajprije obraćajući pažnju na ona mjesta u kojima sam Isus konstatira znanje svojih učenika ili njegovu odsutnost te ih poziva na usvajanje određenog znanja ili mudrosti. Evanđelja konstatiraju da se Isus od najranijeg svojeg djetinjstva napunjao mudrosti i napredovao u njoj (usp. Lk 2,40.52) te da se ta njegova mudrost očitovala kasnije u njegovu nauku i silnim djelima. O sebi Isus tvrdi da zna odakle dolazi i kamo ide, da zna Oca, da zna koga je izabrao te da poznaje svoje ovce. No, isto tako on želi naučiti i svoje učenike kako bi i oni upoznali jedinoga istinskog Boga, i onoga kojeg je On poslao - Isusa Krista te imali život vječni (usp. Iv 17,3). Svoje učenike Isus podučava u prispodobama kako se pripremiti za njegov povratak, a na Posljednjoj večeri daje im primjer uzajamne ljubavi, a njegovo nasljedovanje učinit će ih blaženima (usp. Iv 13,15). Kako bi izbjegli žestokost neprijatelja u širenju evanđelja, Isus savjetuje svojim učenicima biti mudar kao zmija. Istinska mudrost se ponajprije razotkriva u odlučujućem trenutku Kristova povratka i Posljednjeg suda. Kroz primjere likova mudrog graditelja kuće na stijeni (usp. Mt 7,24-27), vjernog i mudrog upravitelja (usp. Mt 24,45-51; Lk 12,42-46), nepoštenog, no snalažljivog upravitelja (usp. Lk 16,1-8) te pet mudrih djevica (usp. Mt 25,1-13) Isus u prispodobama daje učenicima najvažniju pouku mudrosti, a to je kako ući u vječnu radost nebeskog Oca.