Egzegetsko-teološka analiza Pj 4,1-7 i Izr 31,10-31

Dva biblijska teksta iz Pjesme nad pjesmama (Pj 4,1 -17) i iz knjige Mudrih izreka (Izr 31,10 -31) predstavljaju nam dva pogleda dvojice svetopisaca na ženu i njezine karakteristike koje bi trebale biti vrijedne divljenja i poštovanja. Izabrani tekstovi unutar teološko -antropološke interpretacije i potvrđeni egzegetskim tumačenjima na jedan poseban način predstavljaju sukladnost čovjekove složene naravi u planu Mudrosti stvaranja i dovršenja stvorenoga. Zaručnica i žena predstavljene u Pjesmi nad pjesmama i knjizi Mudrih izreka otkrivaju čovjeka koji neće biti obnovljen tek u svojem moralnom integritetu ili tek u svojoj duhovnoj stvarnosti po kojoj ima mogućnost odnosa s Bogom, već će, jer je i ona dio potpune mudrosti po kojoj Bog čini sve, čovjek biti obnovljen u svojoj tjelesnosti. Oba teksta, a posebno onaj iz Pjesme nad pjesmama, bila su objektom različitih i brojnih interpretacija. Uspoređujući ta dva teksta, koja se nerijetko razlikuju usvojem smislu, ali se upravo zbog toga i nadopunjuju, želimo se u ovom radu usmjeriti razrješavanju međusobnih suprotnosti, koristeći se činjenicom da se suprotnosti također i nadopunjuju i izgrađuju. U tom smislu, uz egzegetska tumačenja navedenih tekstova, želimo uvidjeti kakosu ta dva biblijska pogleda na ženu specifičan način govora o mudrosti.U konačnici, kroz teološki smisao tumačenja tih tekstova u slikama zaručnice i žene, želja nam je potvrditi činjenicu personifikacije Mudrosti kao ženskog lika u kontekstu starozavjetne literature. Dvije slike: zaručnica i žena, ukoliko idemo dalje od njihova doslovnog značenja, donose mogućnost spoznaje mnogolikosti biblijske Mudrosti, koja je u isto vrijeme imanentna i transcendentna te ostaje posrednicom između Boga i čovjeka. Čovjeka koji traži mudrost kao vrsnu ženu (Tko ćeju naći?), a kada je nađe uspinje se k njoj (usp. Pj 4,6) i divi joj sejer je bez mane (Pj 4,7b).