NEKE DILEME OKO TRADICIJE I PREVOĐENJA “ZASTARJELIH” PITANJA

Dva pitanja u proučavanju kauzaliteta vjere i tradicije u identitetu Bošnjaka mogu se shvatiti kao dileme interesantne za praktičnu primjenu i to: - I - običajni tretman šartova islama,- II – opravdanost prevođenja nekih klasičnih, „prevaziđenih“, pravnih pitanja.U proučavanju evolutivne primjene islama na našim prostorima, inicira se više puta kao dilema, običaj da imami prilikom vjenčavanja, kako bi utvrdili vjerski kredibilitet, mladence propituju o „vjerskim šartovima“, tradicionalno sistematiziranim u grupu od „trideset i tri šarta“, koje moraju znati i navesti pred imamom, kao šart vjenčavanja.  U ovom radu nudi se odgovor zašto i zbog čega baš takav običaj koji se ustalio u vidu samo tih trideset i tri šarta, u koje su naveli islamske i imanske šarte ili ruknove, odnosno samo supsidijarne vezane za namaz, njegove uvjete i čistoću, taharet (gusul, abdest, tejemmum), izostavljajući sve drugo vezano za pojašnjavajuće „šartove“ zekata, posta, hadždža itd.?! Hipotetički, dat je odgovor kroz tri mogućnosti i obrazloženja:1. simplificirano pojednostavljeno objašnjenje nametnuto u socijalističkom sistemu da je vjera personalnog, „kućnog“, ličnog a ne društvenog karaktera;2. stav da je namaz centralni rukn koji se razlikuje od ostalih; i3. činjenica dijalektičke, evolutivne, islamske prakse transformisane u jednom vremenu i prostoru.Što se tiče prijevoda nekih vremenski „prevaziđenih“ pitanja kao što su pravni propisi ropstva i sl. iz starih klasičnih zbornika pa tako i drugog toma Tuhfe , poznatog klasičnog zbornika iz hanefijskog mezheba, kojeg karakterišu, većim dijelom, propisi koji možda nemaju aktualnu praktično-pravnu vrijednost za današnje vrijeme, ali su svjedočanstvo vremena u kojem se islamski šerijatsko-pravni sistem - za onoga ko historijski komparira različite pravne sisteme - dokazao kao nedostižan u pravnom i intelektualnom smislu.