DIHOTOMIJA SLIKE SVIJETA U DRAMSKOM STVARALAŠTVU ALIJE ISAKOVIĆA

U svim se Isakovićevim ostvarenjima mogu uočiti slike prošlog i slike savremenog, historijska i ovovremena slika svijeta. Ipak, i u jednom i u drugom slučaju, u cjelini, Isaković traga za nepromjenljivom slikom ljudske dvojnosti, on je sav u naporu označavanja krajnosti ljudske egzistencije, neprekidnom srazu gradilačkog i rušilačkog principa, koje ćemo jednako prepoznati i u kozmičkom i u antropološkom, i u prošlom i u sadašnjem. On daje analitičke slike odraza i obrisa u ljudskim postupcima i stvarima i pojavama oko njih, te se ti obrisi mozaički slažu u više ili manje cjelovit i koherentan pripovijedani motiv, upravo skup, snop analitičkih podataka obično bez zaključenih sinteza, sa objektivistički otvorenim slikama za čitalačko opredjeljenje i zaključak. Kao dramski pisac (To, Generalijum, Hasanaginica…), Isaković će se realizirati krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka. On spada u grupu dramskih pisaca koji u tom periodu istražuju moderni teatar i preispituju utjecaje modernog teatra. Zagledan je u prošlost, korespondirajući sa suvremenošću, on se vezuje za našu domaću bošnjačku književnu, narodnu i kulturnu tradiciju, koju, dakle, oblikuje na nov originalan način, izvlačeći univerzalne poruke i smisao.