JEZIČKI RAZVOJ

Jezik je najsavršeniji sistem znakova pomoću kojega se izražavaju ideje, saopćavaju i prenose misli, želje i osjećaji, i socijalna je pojava. Tumačenja o nastajanju jezika i govora dale su brojne teorije i psiholingvističke škole, ali kako bismo dobili što kompletniju sliku, moramo biti eklektični, tj. trebamo sagledati i analizirati više pristupa i napraviti sintezu.  Priroda je osigurala urođenu sposobnost za usvajanje jezika, ali bez socijalnog okruženja i stimulacije te kognitivnog razvoja, govor ne bi mogao biti usvojen.  Razvoj govora nije prepušten slučaju, već prati određen pravac: u dobi od šest mjeseci djeca guču, javlja se slogovanje; u dobi od od osam mjeseci djeca savladavaju neka osnovna pravila govora; između 10. i 12. mjeseca izgovore svoju prvu riječ, a nakon toga se fond riječi brzo povećava, da bi u dobi do 18. mjeseca većina djece aktivno vladala rječnikom od oko 50 riječi koje izgovaraju, i oko 100 riječi koje razumiju.  Između 6. i 12. godine jezički razvoj je stabilniji i mirniji od jezičke eksplozije tokom predškolskog perioda. Neophodno je komunicirati s djecom već od samoga rođenja. U protivnom će mozak djeteta biti „paraliziran“ na jezičke stimuluse i na generiranje riječi. Kao dokaz mnogi istraživači navode slučajeve „divlje djece“, kojima je jezička stimulacija bila uskraćena, posebno tokom kritičnog perioda za usvajanje govora. Bez obzira što su djeca bila fizički zdrava, nisu bila u stanju da kasnije sastave niti jednu najprostiju rečenicu.  Zanimljivo je napomenuti i na postojanje još jednog vida govora, koji je u službi razvoja jezika. To je unutrašnji govor koji se javlja između 3 i 4 godine, a iščezava polaskom djeteta u školu. Manifestira se kao glasni govor koji nije upućen sagovornicima, nego predstavlja prijelaznu fazu govora kao sredstva komunikacije u govor kao govor mišljenja. Drugi naziv koji se upotrebljava za ovaj govor je egocentrični govor, a veliki doprinos u izučavanju i razumijevanju njegove svrhe dali su Vigotsky i Piaget.