
Pokazatelji duha solidarnosti među franjevcima i franjevkama
Author(s) -
Špiro Marasović
Publication year - 1997
Publication title -
revija za socijalnu politiku
Language(s) - Bosnian
Resource type - Journals
SCImago Journal Rank - 0.14
H-Index - 12
eISSN - 1845-6014
pISSN - 1330-2965
DOI - 10.3935/rsp.v4i4.368
Subject(s) - croatian , philosophy , linguistics
Autor se u ovom radu bavi istraživanjem duha solidarizma među hrvatskim franjevcima i franjevkama. Razlikujući varijante solidarističkog indikativa (ontološka, grupno-staleška i okazionalističko-pragmatička solidarnost) od onih solidarističkog imperativa (deklarativna, efektivna i egzistencijalna solidarnost), autor otkriva tek egzistencijalnu solidarnost kao onu koja posjeduje i duh solidarnosti o kojem je riječ. Polazeći od te koncepcije duha solidarnosti, a na temelju djelomičnih rezultata anketnog istraživanja koje je u tu svrhu provedeno, autor dolazi do zaključaka: 1. solidarnost općenito, kao vrednota i društveno načelo, među ljudima franjevačke karizme na istraživanom području ne kotira visoko; 2. tamo pak gdje se solidarnost prakticira, najčešće se poistovjećuje s karitativnim radom, što ipak nije jedno te isto, i 3. postojanje duha solidarnosti među franjevkama i franjevcima je potvrđeno, ali više kao pojedinačna i sporadična pojava. Nije se naime pretvorilo u sustav, pa stoga sustavno i ne djeluje. Sistematičari katoličkog socijalnog nauka, pri nabrajanju regulativnih načela toga nauka, ne slažu se u njihovu broju, no zanimljivo je da kod svih njih nailazimo na ona tri osnovna: načelo supsidijarnosti, načelo solidarnosti i načelo općeg dobra. Već sam taj podatak uvjerljivo govori da solidarnost nikako nije i ne može biti tek rubna kategorija društvenog života, pogotovu ne onoga života koji se predstavlja kao katolički. Štoviše, za katoličku društvenu teoriju i za katoličku društvenu praksu solidarnost je do te mjere središnji pojam da su poznati njemački teolozi Heinrich Pesch, Gustav Gundlach i Oswald von Nell-Breuning, nastojeći oponirati kapitalističkom individualizmu i socijalističkom kolektivizmu, izgradili posebnu teoriju društva koju su nazvali solidarizam . Pa ipak, makoliko bila istina da solidarnost, kao pojam, spada u osnovna polazišta katoličkog promišljanja društva, i makoliko bila istina da solidarnost, kao praksa, spada u abecedu konkretnog kršćanskog življenja u društvu, to još ni izdaleka ne znači da je solidarnost jednoznačan pojam kojemu korespondira i jednoznačna praksa. Naime, ponekad i ponegdje solidarnost se gotovo poistovjećuje s karitasom, ponegdje sa socijalnom skrbi, a ponekad se tumači kao puka simpatija i sućut. Stoga i mi, zbog suvislosti i jasnoće ovoga izlaganja, moramo točno definirati pojam, tj. pojasniti što pod riječju solidarnost mislimo i, sukladno tome, kakvu praksu pod tim imenom razumijevamo i zagovaramo. To više što i sama sintagma “duh solidarnosti”, sadržana u naslovu ovoga izlaganja, može asocirati na onu “duh siromaštva”, pa kao što je nekima pošlo za rukom “duh siromaštva” i teoretski i praktički rastaviti od njegova “tijela”, tj. od realnog siromaštva - stvorivši na taj način, umjesto nadahnutog, izdahnuto siromaštvo - tako postoji realna opasnost da i govor o “duhu solidarnosti”, bez točnijeg određenja pojma, prikrije njezin eventualni izdisaj u konkretnom životu.In this paper, the author researches into the spirit of solidarity among Croatian Franciscans. Distinguishing the variants of solidarity indicative (ontologic, group and class solidarity, and occasionalistic and pragmatic solidarity) from a solidarity imperative (declarative, effective and existential solidarity), the author discovers that only the existential solidarity possesses a spirit of solidarity that is at issue here. Starting from the concept of a spirit of solidarity and on the basis of partial results of a survey conducted for that purpose, the author comes to the following conclusion: 1. Generally speaking, solidarity as a value and a social principle, does not rank highly among the surveyed people of Franciscan charisma; 2. In the cases in which solidarity is practiced, it is most commonly identified with charitable work, which is not the same; 3. The existence of a spirit of solidarity among Franciscans has been proved but more as an individual and sporadic feature. It has not developed into a system and therefore it does not act systematically