Decentralizacija socijalnih službi. Nacrt modela

Republika Hrvatska ima izrazito centralizirani sustav socijalne skrbi, pa tako i socijalnih službi. Centralizaciju su najviše uzrokovale ratne prilike i tranzicija u tržišnu ekonomiju, koje su osjetno povećale siromaštvo i druge oblike socijalne ugroženosti stanovništva. Danas se u promijenjenim, donekle stabiliziranim prilikama, nužno nameće potreba reforme sustava socijalne skrbi. U tome decentralizacija socijalnih službi predstavlja bitnu komponentu. Reforma bi trebala omogućiti da korisnici, umjesto objekta, postanu subjekt sustava socijalne skrbi. To znači da se njihove potrebe trebaju artikulirati u lokalnoj zajednici i da korisnici ravnopravno s drugim akterima sudjeluju u kreiranju i primjeni socijalnih programa. Decentralizacija podrazumijeva lokalno socijalno planiranje, pluralizam aktera socijalne politike i aktivnu ulogu korisnika. Radi ostvarivanje svojih programa, socijalne službe se moraju horizontalno povezivati sa službama zapošljavanja, zdravstvene zaštite, obrazovanja, pravosuđa. Razumljivo je da još uvijek postoje snažne prepreke decentralizaciji socijalnih službi, ali isto tako postoje značajni poticaji za decentralizaciju, o čemu se govori u ovom prilogu. Decentralizaciju treba izvoditi postupno, uz primjenu u eksperimentalnim jedinicama, promovirajući dobru praksu, što bi pomoglo u pronalaženju prikladnih rješenja. U radu se predlaže raspodjela osnovnih nadležnosti između triju razina odlučivanja u sustavu socijalnih službi: središnje i županijske razine te razine općina i gradova, kao i pravce budućih promjena.The Republic of Croatia has a markedly centralised system of social care and thus of social services. Centralisation was mainly caused by war and transition to market economy that substantially increased poverty and other forms of social handicaps of the population. Today, in changed and to an extent stabilised circumstances, the need for reform of the system of social services is necessarily imposed. The reforms should enable the users to become the subjects of the system of social care instead of objects. That means that their needs should be articulated in the local community and that users should participate in the creation and application of social programmes on equal terms with other actors. Decentralisation implicitly includes local social planning, pluralism of social policy actors and active role of users. In order to realise their programmes, social services must horizontally connect with employment, health protection, education and justice systems. It is understandable that there are still powerful obstacles to the decentralisation of social services, but also there are significant incentives for the decentralisation that are mentioned in this document. The decentralisation should be implemented gradually, with the application in experimental units and by promoting the good practice. That will help to find adequate solutions. In a summarised form we suggest the distribution of basic authorities between the three levels of decision-making in the system of social services: central level, county level and the level of cities and municipalities, as well as the directions of future changes