Dragojla, Ivana, Mani – subverzija kao dijalog?

U radu se razmatraju dnevnički zapisi dviju hrvatskih autorica, Dragojle Jarnević(1812. – 1875.) i Ivane Brlić-Mažuranić (1874. – 1938.) te autobiografski romanFališ mi u proljeću, u jeseni, u ljetu, u zimi, Mani Gotovac (1939. – 2019.). Navedenadjela svojim poetičkim obilježjima, u širokom smislu riječi, slijede matricu ženskogpisma, nerijetko obilježenog iskustvom traume. Trauma se često manifestiraautodestruktivnošću književnog subjekta iskazanom na dvama načinima:specifičnom uporabom jezičnih elemenata i/ili, na sadržajnoj razini teksta,eksplicitnim govorom književnog subjekta o vlastitim autodestruktivnim porivima,potaknutima nemogućnošću uspostavljanja zadovoljavajućeg odnosa s važećimdruštvenim paradigmama – obuhvatit ćemo ih simbolično nazivom ‘autoriteti’. Uzpretežno subverzivan odnos prema autoritetima, što rezultira autodestruktivnošćuknjiževnog subjekta, uočljiv je u Jarnević i Brlić-Mažuranić, obrnuto recipročan odnosizmeđu dinamike izražavanja autodestruktivnog i uvažavanja metafizičkog kaojednog oblika autoriteta. Kod Gotovac je odnos prema metafizičkom drukčiji u odnosuna njezine prethodnice, riječ je o svojevrsnom modelu »doživljaja vjere u nevjeri«(Šimundža). Cilj je rada: (1) razmotriti različite manifestacije autodestruktivnoga uknjiževnih subjekata, (2) razmotriti odnos autodestruktivnog i metafizičkog te (3)otvoriti mogućnost drukčijeg iščitavanja subverzivnog elementa ženskog pismarazmatranjem pitanja može li se subverzivan odnos prema autoritetima promatratikao latentna tendencija prema uspostavljanju dijaloga s njima.