Primjena i razvoj metodike za nastavu maternjeg jezika i književnosti u Bosni i Hercegovini u doba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca / Kraljevine Jugoslavije

Autori se u ovome radu bave pitanjima u vezi s nastavom i metodikom u nastavi predmeta Maternji jezik u vrijeme nastanka i trajanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije. Analizira se stanje u školstvu, prvenstveno u nastavi maternjeg jezika i književnosti, nakon odlaska austrougarske vlasti i uspostavljanja Kraljevine koja je nastala krajem 1918. godine. Nova vlast odmah je donijela “Zakon o zvaničnom jeziku i pismu” kojim se jezik u Bosni i Hercegovini imenuje srpskim ili hrvatskim, a latinica i ćirilica ravnopravne su u upotrebi. Nastava maternjeg jezika (gramatike i pravopisa) bila je unitaristički koncipirana. U Bosni i Hercegovini nije bilo autonomne niti autohtone jezičke niti prosvjetne politike, pa prema tome, nije bilo niti bilo kakvih metodičkih istraživanja u nastavi maternjeg jezika i književnosti, osim specifičnog slučaja Saliha Ljubunčića, bosanskog metodičara koji je djelovao u Zagrebu. Nastavni programi maternjeg jezika i književnosti u Kraljevini Jugoslaviji i za osnovnu i za srednju školu pravljeni su metodički i sistematično, sa različitim programskim sadržajima i odrednicama, ali uglavnom bez uključivanja bosanskohercegovačkih pisaca i poštovanja ovdašnjih jezičkih specifičnosti.