Odgojni postupci roditelja djece s teškoćama u razvoju

U posljednjih se desetak godina postavljanje granica u odgoju djece kao temeljnog pedagoškog procesa socijalizacije u obitelji sve manje istražuje. Posebno je to vidljivo u istraživanjima koja se bave djecom s teškoćama rane i predškolske dobi gdje se naglasak stavlja na potvrđivanje učinaka pojedinih programa i njihove znanstvene utemeljenosti, dok se primarna funkcija interpersonalnih relacija na razini djetetovog proksimalnog okruženja rijetko adresira. Drugim riječima, postoji svojevrsni znanstveni bias prema pedagoškim postupcima u obitelji, tj. odgojnim strategijama iako temeljne spoznaje s područja pedagogije i psihologije govore o tvorbenim učincima roditeljskih obrazaca izvanjske regulacije dječjeg ponašanja u smjeru autonomije ili heteronomije u odrasloj dobi. Stoga je u veljači i ožujku 2020. godine provedeno intervjuiranje roditelja djece s teškoćama u razvoju (N=100) o odgojnim strategijama koje prakticiraju. Utvrđeno je postojanje dviju temeljenih kategorija odgojnih strategija roditelja: strategije aktivacije, tj. nagrađivanja djece i strategije inhibicije, tj. kažnjavanja. Kao nagradama roditelji se koriste hranom, tabletom/mobitelom i omiljenom aktivnosti, dok kao kazne primjenjuju tzv. time-out, uskraćivanje omiljenog predmeta (tableta/mobitela) i aktivnosti te fizičko kažnjavanje. Postojeće stanje pokazuje kako roditelji djece s teškoćama u razvoju nemaju dostatnu društvenu podršku u iznošenju svojih roditeljskih uloga, što je u budućnosti potrebno adresirati znanstveno utemeljenim programima podrške roditeljima.