INDIVIDUALNA VIŠEJEZIČNOST U KONTEKSTU HRVATSKOGA OBRAZOVNOG SUSTAVA

Individualna višejezičnost definira se prvenstveno s obziromna raslojenost verbalnoga repertoara pojedinca (Banjavčić, Erdeljac,2009, 18). Tako Königs (2000 u Neuner, 2004, 15) razlikuje tri vrsteindividualne višejezičnosti: retrospektivnu višejezičnost (engl. retrospectiveplurilingualism), koja se odnosi na dvojezične govornike koji dolaskomna nastavu već posjeduju znanje u drugome jeziku (J2 znanje), odnosnoznanje jezika koji je i predmet nastave i prema tome su u prednostinaspram ostalih učenika; retrospektivno-prospektivnu višejezičnost (engl.retrospective – prospective plurilingualism), koja podrazumijeva višejezičnegovornike koji su dolaskom na nastavu u prednosti naspram ostalih učenikau inojezičnome znanju, no niti jedan od njihovih jezika nije predmetnastave, već daljnjim učenjem trećega ili dodatnoga jezika razvijaju svojuvišejezičnost, i prospektivnu višejezičnost (engl. prospective plurilingualism),specifičnu za učenike koji su dolaskom na nastavu jednojezični govornicii svoju višejezičnost razvijaju učenjem ponajprije prvoga stranog jezika uškoli. Posljednja vrsta višejezičnosti, odnosno prospektivna višejezičnost,karakteristična je za većinu europskih škola, a tako i Hrvatsku, gdje sepolaskom u školu većina učenika po prvi puta susreće s učenjem jednogaili više stranih jezika te svoju višejezičnost razvijaju učenjem ponajprijeprvoga stranog jezika u školi.Nova perspektiva obrazovanja glede učenja stranih jezika uHrvatskoj započinje uvođenjem barem jednoga stranog jezika kaoobaveznoga nastavnog predmeta u osnovne škole 2003. godine, a uostalim ciklusima obrazovanja i drugih stranih jezika. Prema ZEROJ-u(Zajedničkom europskom referentnom okviru za jezike, 2005, 4) višejezičnipristup podrazumijeva stvaranje zajedničke komunikacijske kompetencijesvih jezika koje učenik poznaje i kojoj pridonose znanje i iskustvo svihnjegovih jezika, a u kojoj se svi jezici međusobno isprepliću. To svakakouključuje povezivanje materinskoga jezika, prvoga stranog jezika i ostalihdodatnih jezika koje učenik uči, bilo konsekutivnim slijedom ili paralelno.Stoga se i cilj jezičnoga obrazovanja mijenja i ne obuhvaća višeovladavanje jednim ili dvama, čak i trima jezicima zasebno, što dovodi ktežnji idealnoga izvornog govornika, već stvaranje jezičnoga repertoara ukojem sve jezične sposobnosti dolaze do izražaja. U takvome slučaju ponudastranih jezika u obrazovnim ustanovama mora biti raznolika, a učenicimase mora pružiti mogućnost razvijanja višejezične kompetencije. Cilj ovogarada je dati teorijski prikaz individualne višejezičnosti i analizirati je krozhrvatske kurikulume te dati smjernice za njezin održivi razvoj u svrhustvaranja kompetentnih višejezičnih korisnika stranih jezika.