Crkva sv. Martina u Svetom Lovreču Pazenatičkom – privatna crkva porečkih biskupa ili istarskih (mark)grofova?

U radu se donose nova razmišljanja o okolnostima izgradnje crkve sv. Martina u Svetom Lovreču Pazenatičkom, odnosno iznose se neke nove pretpostavke o njezinoj izvornoj namjeni i njezinom naručitelju, a povezano s time preispituju se i dosadašnje spoznaje o povijesti samoga grada. Naime, velika trobrodna bazilika sv. Martina smatra se jednim od najznačajnijih i najintrigantnijih istarskih srednjovjekovnih spomenika te jednom od najznačajnijih ranoromaničkih građevina na tlu čitave Hrvatske. Prema tipološkim i morfološkim obilježjima arhitekture i karakteristikama arhitektonske plastike te prema stilskim obilježjima prilično dobro sačuvanoga izvornog zidnog oslika, građevina je datirana u drugu trećinu 11. stoljeća, a njezina monumentalnost govori o tome da ju je morao izgraditi vrlo značajan istarski feudalac onoga vremena. Smještaj bazilike uz (danas nepostojeću) gradsku palaču te izravna komunikacija koja je postojala između dvije građevine upućuju na zaključak da naručitelja treba tražiti u upravitelju srednjovjekovnoga lovrečkog kastruma. Pitanja o mogućem naručitelju crkve nalažu, prije svega, preispitivanje dosadašnjih spoznaja o povijesti samoga grada. Na temelju ponovnog iščitavanja te ponešto promijenjene interpretacije nekih od već poznatih povijesnih dokumenata, relativizira se općeprihvaćena teza da je kastrum u doba izgradnje crkve i u narednim razdobljima bio u feudu porečkoga biskupa – u spomenutim se dokumentima, naime, ne može naći izravna potvrda za takvu tvrdnju. Naposljetku, navode se neki dosad zanemareni, a relevantni povijesni podaci, koji otvaraju prostor za daljnja promišljanja, osnažujući pretpostavku da je crkvu dao izgraditi neki drugi pripadnik lokalne feudalne elite, moguće sam istarski grof ili markgrof, upravo u razdoblju tijekom kojega je, smatra se, Istra dobila status samostalne markgrofovije.