Luci(ferov)jin strah

Kršćanska sućut, kojom brani potlačene i ponižene, temeljna je odlika stvaralaštva Vjenceslava Novaka. Naime, tadašnja zaostalost Hrvatske, potaknuta povijesnim, ekonomskim, socijalnim i političkim prilikama, nije zaobišla tragičnu sudbinu malih ljudi. Ponajviše je to osjetio Novakov rodni Senj, što je pisac iskoristio nastojeći životne činjenice svoje lokalne sredine prikazati što realnije i objektivnije. Kasnije se, ističe Krešimir Nemec, pod utjecajem školovanja u Pragu i života u Zagrebu, Novak okreće urbanom iskustvu, odnosno problematiziranju tamnih strana gradskoga života. Stoga je Novakova umjetnost, prema Antunu Barcu, najveći dokument srca, duše, suosjećanja s patničkim ljudstvom i svim onim slojevima što teško i beznadno nose svoj trh života. Tadašnja slikarija Senja karakteristična simbolima patnje, prevarenosti, oskudice, nečovječnosti, slika je stanja duša žena – Valpurge i Lucije Stipančić – gdje jedino zrakom para kriki/ili bura, zvuk bola i odlaska u smrt, ostavljajući prazninu i retoričko pitanje: Zar ih je i Bog ostavio?! U radu se interdisciplinarnim pristupom, prvenstveno i ponajviše filološkim, detektira i tematizira motiv lica milosrđa oblikovanog u Novakovim heroinama romana Posljednji Stipančići. U licu se, kao ogledalu čovjekova srca i nutrine, zrcali najdublji identitet i jedinstveni obris čovjekova bića. Novak, odgojen kao kršćanin, oslikao je u svojim djelima lica poraženih i poniženih: sirotinje, prosjaka, ovisnika, siromašnih učenika i studenata te beskućnika– gledajući u njima lice skrivenoga Boga kojega treba spoznati.