Open AccessOntološka dimenzija (moralnoga) čina u svjetlu grijeha i krivnje
Author(s) -
Stjepan Radić
Publication year - 2019
Publication title -
diacovensia
Language(s) - Bosnian
Resource type - Journals
SCImago Journal Rank - 0.124
H-Index - 1
eISSN - 1849-014X
pISSN - 1330-2655
DOI - 10.31823/d.27.2.7
Subject(s) - physics , humanities , philosophy
Unatoč uvriježenom mišljenju kakometafizička refleksija o moralu i temeljnim principima ne pomaže osobito, ciljje priloga osvijetliti ishodište moralnoga diskursa koji nužno započinje odmetafizičke raščlambe ljudskih čina. Metoda koju autor u razmatranju činaprimjenjuje jest analitičko-ontološka,štoviše, ona se ovdje pokazuje ključnom. Tako se u prvom dijelu analizeprispjelo uvidima koji neporecivo upućuju na to da se ljudski čini dajusvrstati u dvije osnovne skupine: tzv. tranzeuntna (prijelazna) djelovanja najednoj te imanentna (unutarnja) na drugoj strani. Temeljna pak karakteristikaobaju vrsta djelovanja, odnosno činā jest promjena, bilo da je riječ primjericeo pjevanju, crtanju, plivanju (tranzeuntna) ili pak razmišljanju, htjenju,ljutnji (imanentna). Navedeni primjeri pokazuju da se jedno stanje stvarnostipremjestilo, promijenilo u drugo. Predočena pak analiza poslužila je kao pozadinarazmatranja pojmova grijeha i krivnje, koji svojom opsežnošću i kakvoćom nužnopotpadaju u jednu od predočenih vrsta djelovanja. Ubojstvo, krađa, preljub kaotranzeuntni te mržnja, pohlepa, požuda kao imanentni prijestupi, tj. grijesi,za posljedicu također imaju – kao i djelovanja općenito – promjenu, poglavitona unutarnjem te zatim, posljedično, i na vanjskom području. Uz iskustvogrijeha nužno se veže doživljaj krivnje. Članak, tako, završava razmatranjem ofenomenologiji krivnje kao unutarnjem činu. Ona se pak u svojem početnom dijeluočituje kao preuzimanje odgovornosti te u završnom kao pokajanje, koje uzoprost krivnji u konačnici daje potpuni smisao.