Odnos hrvatskoga društva prema starijim osobama

Ovim se tekstom želi argumentirati kako ukupnost društvenih odnosa prema starijim osobama oslikava razinu ne samo humanosti, kao one najčešće spominjane i najpoželjnije vrijednosti u suvremenom društvu, već još više brigu i svijest o vlastitoj budućnosti. Održivo humano društvo podrazumijeva jasnu viziju o nenadomjestivosti svake osobe uključene u društveni život, a kad je riječ o osobnom doprinosu u smislu funkcionalne uloge članova društva neizbjžan je govor o važnosti humanoga kapitala. Za budućnost društva to je osnovna razina svijesti, koja bi trebala biti prisutna među svim članovima društva, a posebno u onim društvenim skupinama kojima je zadaća planiranje i donošenje dugoročnih razvojnih odluka. U uvodnom će se dijelu raspraviti osnovni pojmovi koji pomažu razumijevanju ideje da je humanizacija društvenih odnosa prema starijim osobama neodvojiva od humanizacije ukupnoga društva. Potom slijedi središnji dio rada, u kojemu će se usporediti konkretna iskustva života u mirovini 20 umirovljenih osoba starije životne dobi (= > 70), od kojih je osmero iz Hrvatske te po troje iz Izraela, Finske, Engleske i Njemačke. Usporedbom njihovih iskustava života u mirovini otvorit će se pitanje što su osnove dugoročne održive i samoobnavljajuće strategije društvenoga odnosa prema starijim osobama. Ujedno će se ponuditi i neke konkretne mogućnosti, koje stoje na raspolaganju svakom društvu, pa tako i našem, a za koje nisu potrebna bilo kakva velika odricanja, već samo iskrena dobra namjera donositelja odluka o vizijama društvenoga razvoja.