Kontroverzijski spisi sjevernohrvatskih franjevaca Antuna Bačića, Stjepana Vilova i Emerika Pavića u 18. stoljeću

Uz primjenu imagološke analitičke metode, a na temelju kontroverzijskih katekizama sjevernohrvatskih franjevaca (Bačić, Vilov, Pavić) iz 18. stoljeća, rad se bavi fenomenom konstituiranja konfesionalnoga (katoličkoga) identiteta i (pravoslavnoga) alteriteta kao središnjega dijela problematike. Konfesionalna se drugost stoga nastoji jasnije definirati analizom suodnosa autopredodžbi i heteropredodžbi na relacijikatolici – pravoslavci u 18. stoljeću, ponajprije na području Slavonije. Spomenuti su franjevci, kao pripadnici budimskoga kulturnoga kruga, pisali djela teološke kontroverzije na narodnome jeziku koja je u18. stoljeću bila izraz osobitoga teološkoga interesa među (slavonskim)vjerskim polemičarima. Sva su trojica franjevaca tijekom svoga pastoralnoga rada zasigurno bila u kontaktu s pravoslavnim kršćanima, noglavni recipijenti franjevačkih kontroverzističkih tekstova nisu pravoslavni kršćani, nego katolici kojima su takva djela namijenjena kaopraktična pomagala u vjerničkome dijalogu s pravoslavnim kršćanima. Nije stoga slučajno što franjevci u svoje katekizme umeću kontroverzističke dijelove (iako im to nije glavna svrha). Ni Bačić, ni Vilov, a ni Pavić ne pišu prave vjerske polemike, poput onih isusovačkihna latinskom (Pejačević, Werntle, Šimunić), pa i hrvatskom jeziku (Kanižlić), ali su njihovi katekizmi uvelike obilježeni i određeni kontroverzijskom tematikom/problematikom. Posebna im je vrijednost i u tome što su pisani narodnim jezikom koji je, ipak, rijetkost za polemički žanr u 18. stoljeću, obilježen visokim stilom (latinskim jezikom), složenom teološkom i crkvenopovijesnom tematikom i upućenošću obrazovanim recipijentima. Katekizmi spomenutih franjevaca otkrivaju nasljedovanje tendencija i preokupacija posttridentskoga razdoblja katoličke obnove te su osebujan i važan pokazatelj smjera vjerskopolemičke literature u širem kontekstu književne kulture u osamnaestostoljetnoj Slavoniji.