Proces nastanka liturgije časova i kršćansko poimanje vremena u kontekstu benediktinske duhovnosti i pravila

Autor u ovom članku propituje proces nastanka liturgiječasova, službene molitve Crkve koja je bila osmišljena kao molitva kojom seposvećuje vrijeme. Nakon što je definirao terminološki okvir pojmova »liturgijačasova« i »vrijeme«, autor započinje istraživanje vraćajući se u razdobljeapostolske zajednice u kojemu će, iščitavajući novozavjetne tekstove,zaključiti da je molitva trebala sadržavati tri bitna obilježja: biti neprekidna,zajednička i biblijska. U postapostolskom razdoblju, prateći ovu nit, pokazatće kako se je u kršćanskim zajednicama nametnula molitva psalama kao povlaštenakršćanska molitva (naravno uz Gospodnju molitvu) koja je odgovarala timkriterijima. Tako iznosi na vidjelo da su kršćani već u 2. i 3. stoljećurazvili molitvu u pet molitvenih trenutaka tijekom dana: Jutarnja i Večernja subile stožerne molitve, a k njima su se još pridodavale molitve Trećega, Šestogai Devetoga časa. Po svemu sudeći, u naznačeno vrijeme molili su se pojedinipsalmi, no danas se ne može točno zaključiti koji. Iz ovoga rada postaje razvidno davažan doprinos cijelom procesu nastanka liturgije časova daje monaški pokret,pri čemu će najvažniju ulogu za zapadno kršćanstvo odigrati sveti Benedikt kojiće svojim Pravilom utisnuti poseban pečat kršćanskoj duhovnosti. Odgovarajući na izazove vremena, on će molitvi monaha dati ciklički oblik, te će ritam od pet molitvenih trenutaka u danu podići na sedam, to jest osam ako se uključi i noćno Bdjenje. Polazeći od činjenice da broj sedam označava savršenstvo, ritam od sedam dnevnih molitvenih točki simbolički će označavati molitvu kao neprekinutu aktivnost. A s obzirom na tjedni molitveni ciklus, Benedikt će odrediti da se unutar njega izmoli svih150 psalama Psaltira, čime će biti osigurana cjelovitost molitve. Prema njegovuPravilu molitva psalama, ili »Djelo Božje« kako ga on zove, nije samo ritmiralamonahov cijeli dan i tjedan, već ga je ucjepljivala u povijest spasenjapretvarajući njegovo vrijeme u blaženu vječnost. Kao sredstvo posvete vremenakoje ima svoj neprekinuti tijek u dnevnim i tjednim ciklusima, molitva časovaje do kraja odgovarala evanđeoskim kriterijima koje je zadao Isus i apostolskazajednica, te je razumljivo zašto je sve do danas prihvaćena u Crkvi kaoslužbena molitva.