Apokrif Usnuće Bogorodice u hrvatskoglagoljskoj književnosti (I)

Apokrif Usnuće Bogorodice o posljednjim danima i smrti Bogorodice u hrvatskoglagoljskoj književnosti sačuvan je u četirima rukopisima: Pazinskim fragmentima (početak 14. st.), Vinodolskom zborniku (prva polovica 15. st.), Grškovićevu zborniku (16. st.) i Fatevićevu zborniku (1617.). Među njima se Pazinski fragmenti odlikuju po tom što pripadaju najstarijemu sloju hrvatskoglagoljske književnosti i sadrže najstariji oblik hrvatskostaroslavenskoga jezika. Tekst iz Pazinskih fragmenata redigirani je prijepis staroslavenskoga prijevoda grčkoga teksta Pseudo-Ivana apostola i evanđelista, koji pripada tzv. betlehemskoj rukopisnoj predaji apokrifâ. Istraživanje načelā prevođenja i jezična usporedba hrvatskostaroslavenskoga teksta s grčkim tekstom u izdanju C. von Tischendorfa (Codex Ambrosianus A 60 sup., 11. st.) i F. X. Bergera (Codex Monacensis graec. 66, 16. st.; Codex Monacensis graec. 146, 11. st.) na fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini pokazuje znatan utjecaj grčkoga jezika na najstariji oblik hrvatskostaroslavenskoga jezika. Usporedba teksta iz Pazinskih fragmenata s tekstovima drugih slavenskih redakcija toga apokrifa – fragmentarno sačuvanim najstarijim tekstom ruske redakcije iz zbornika Zlatostruj (12. st.), najstarijim tekstom srpske redakcije iz Mihanovićeva homilijara (13. st.) i tekstom ruske redakcije iz Zbornika Čudovskoga manastira (14. st.) – u odnosu na grčki izvornik, potvrđuje arhaičnost njegova jezika, vjernost grčkomu izvorniku i jezičnu srodnost s najstarijim slavenskim tekstovima.