Konektori u spontanome govorenom jeziku

Načini povezivanja iskaza u organizaciji složenih nadrečeničnih cjelina plodna su tema brojnih jezikoslovnih istraživanja. Pritom je veći naglasak stavljen na proučavanje konektora i/ili diskursnih oznaka u govorenome jeziku jer je mnogim istraživanjima utvrđeno kako su te jezične jedinice vrlo česte upravo u govorenome jezičnom modalitetu (primjerice, O’Keeffe, McCarthy i Carter 2007). Ipak, većina hrvatskih jezikoslovaca usmjerila se na proučavanje kohezivnih veza u pisanome diskursu, dok se nadrečenična sintaksa govorenoga diskursa nije proučavala (primjerice, Velčić 1987, Glovacki-Bernardi 2004). Štoviše, u drugim je jezicima utvrđeno da su pojedini jezični elementi s povezivačkom funkcijom karakterističniji za govorene žanrove te se ne pojavljuju istovremeno u pisanim žanrovima ili nisu zastupljeni u jednakoj mjeri (Biber 2006). Cilj je ovoga rada utvrditi kako se konektorima kao formalnogramatičkim sredstvima uspostavljaju odnosi među iskazima u spontanome govorenom jeziku izvornih hrvatskih govornika. Konektori se shvaćaju kao podskupina diskursnih oznaka te obuhvaćaju jezične elemente površinske strukture čija je primarna funkcija kohezivna. Za potrebe istraživanja izdvojeni su jezični uzorci 30 govornika iz Hrvatskoga korpusa govornog jezika odraslih (Kuvač Kraljević i Hržica 2016, HrAL). Korpus je analiziran pomoću unaprijed zadanoga popisa od 143 konektora prikupljena iz pisanih izvora o hrvatskome jeziku (znanstveni radovi, monografije, gramatike). Sukladno rezultatima u drugim jezicima u hrvatskome se govorenom jeziku pojavljuje manji broj konektora iz pisanih izvora o hrvatskome jeziku te su, s obzirom na formalnojezične razlike između pisanoga i govorenoga diskursa, pronađeni konektori koji nisu zabilježeni u takvim izvorima. Međutim, suprotno pretpostavci o visokoj čestoti konektora u govorenome jeziku, što je potvrđeno u drugim jezicima, zastupljenost tih jezičnih oblika u uzorku hrvatskoga jezika nešto je niža od očekivane.