Mediji u službi općega dobra u dokumentima Katoličke Crkve

Katolička Crkva u prošlom je stoljeću, posebice od II. vatikanskog sabora, sve više propitivala društvenu važnost, narav i svrhu sredstava društvenoga priopćavanja (javnih medija). Ovaj rad propituje što o sredstvima javnoga priopćavanja pod vidikom njihove uloge u promicanju općega dobra izriču (post)koncilski dokumenti, posebice Inter mirifica, Communio et progressio i Aetatis novae. Osim zajedničke značajke isticanja njihove nezamjenjivosti u promicanju moralnih vrjednota i postizanja ciljeva općega dobra, pri čemu dobro osobe nikada ne smije biti podređeno društvenim ciljevima, primjetno je sve veće inzistiranje na moralnoj odgovornosti svih sudionika komunikacije u medijskom prostoru s obzirom na ciljeve i krajnju svrhu ljudske komunikacije, što podrazumijeva i medijsko opismenjavanje sudionika komunikacijskoga procesa. Autor ističe potrebu trajnoga propitivanja etičke uporabe medija, držeći da mediji ne trebaju novu etiku, nego primjenu trajnih etičkih načela u novim okolnostima.