Povezanost poremećaja izgovora sa samopoimanjem djece predškolske i prvog razreda osnovnoškolske dobi

Cilj ovog istraživanja je ispitivanje povezanosti poremećaja izgovora glasova sa samopoimanjem. Uzorak je činilo 74 ispitanika u dobi od 6,5 do 7,5 godina, odnosno 29 ispitanika s poremećajem izgovora i 45 ispitanika bez poremećaja izgovora. Primijenjena je adaptirana verzija upitnika Susan Harter – Slikovne skale opaženih kompetencija i prihvaćenosti za djecu, čija pouzdanost je prethodno ispitana. Statističkom analizom uočeno je postojanje značajnih razlika u kognitivnom i društvenom samopoimanju među navedenim skupinama. Utvrđeno je kako ispitanici s dijagnozom poremećaja izgovora imaju niže kognitivno (t=2,25, p<0,05) i društveno samopoimanje (t=2,91, p<0,01) nego ispitanici bez poremećaja izgovora. Također, analizom rezultata specifičnih čestica upitnika, čiji je sadržaj usmjeren ispitivanju samopoimanja govora, utvrđena je statistički značajna razlika među navedenim skupinama – niže rezultate imali su ispitanici s dijagnozom poremećaja izgovora. Istraživanjem nije utvrđena statistički značajna razlika između skupina u samopoimanju tjelesnih sposobnosti. Utvrđeno je da postoji visoka pozitivna povezanost samopoimanja kognitivnih sposobnosti i društvene prihvaćenosti. Slaba pozitivna povezanost utvrđena je za subskalu tjelesnih sposobnosti sa subskalama kognitivnih sposobnosti i društvene prihvaćenosti. Također, utvrđena je blaga pozitivna povezanost među česticama o samoprocjeni govora i izgovora. Rezultati istraživanja pokazuju kako se djeca s poremećajem izgovora razlikuju od svojih vršnjaka koji nemaju navedeni poremećaj u procjenama samopoimanja kognitivnih sposobnosti i samopoimanja društvene prihvaćenosti, a nije utvrđena razlika u kontekstu procjena samopoimanja tjelesnih sposobnosti.