Imaju li hrvatska djeca urednog razvoja uistinu „urednu“ komunikaciju?

Obilježja verbalne komunikacije, neverbalne komunikacije i pragmatike u velikoj su mjeri određena kulturom i socijalnim očekivanjima pojedinog društva. Procjena komunikacijskih obilježja važna je u dijagnostici brojnih razvojnih poremećaja, posebice poremećaja iz spektra autizma, te se u posljednje vrijeme sve više ističe potreba kulturnog prilagođavanja ljestvica za probir i dijagnostiku poremećaja iz spektra autizma. Cilj ovog rada bio je ispitati obilježja verbalne komunikacije, neverbalne komunikacije i pragmatike hrvatske djece predškolske dobi (petogodišnjaka i šestogodišnjaka) urednog razvoja, te ih sagledati i kodirati na način kako to čini Opservacijski protokol za dijagnostiku poremećaja iz spektra autizma Autism Diagnostic Observation Schedule (ADOS-2; modul 3). Rezultati su pokazali da hrvatska djeca pokazuju uglavnom očekivana obilježja verbalne komunikacije (obilježja jezične proizvodnje i govora), no da pokazuju različitosti od očekivanih ponašanja u neverbalnoj komunikaciji, i, u znatnoj mjeri, obilježjima pragmatike. Razlike su najviše uočene u količini spontane uporabe gesta i svim varijablama pragmatike koje u obzir uzimaju količinu inicijative u komunikaciji (primjerice, spontano traženje ili davanje informacija). Primjerice, samo 15% djece u uzorku je tražilo informacije onom učestalošću koja se procjenjuje „urednom“ prema kodovima protokola ADOS-2. Premda su među djecom uočene znatne individualne razlike, količina „odstupajućih“ ponašanja u obilježjima neverbalne komunikacije i pragmatike navodi na potrebu preispitivanja zadanih kodova i prilagođavanja kriterija različitim kulturama.