Homo amicus – biće sreće, radosti i blaženstva

Čovjek je tražitelj sreće zato što je osoba. Stoga pitanje o ljudskoj sreći uključuje moralni život, ali ga i nadilazi. Svrha moralnoga života je ono dobro zahvaljujući kojemu ljudsko djelovanje i sam čovjek postaju dobri. Takvo dobro su kreposti, no čovjek ih zbog svoje krhkosti i nemoći teško stječe. Zato je istinsko prijateljstvo privilegirano mjesto i pomoć za rast u kreposti i životnoj radosti. Prijateljstvo ujedno može biti poticajno okružje za naporan rad traženja istine i za misleno motrenje Boga, koje čovjeka čini blaženim. No usprkos svojoj vrijednosti, ljudsko prijateljstvo i filozofska mudrost ostaju ograničeni. Čovjek vlastitim naporima ne može dokraja ispuniti svoju žudnju za ljubavlju, istinom i savršenstvom. Zato kršćanska teologija dopunjava filozofiju koncepcijom prijateljstva s Bogom. Po tom prijateljstvu ostvaruje se savršeno ozbiljenje ljudske osobe i jedinstvo subjektivnosti i objektivnosti, imanencije i transcendencije, primanja i davanja, koje je započelo ljudskim prijateljstvom.