Štovanje sv. Josipa u hrvatskoj crkveno-pučkoj baštini

U radu se govori o životu sv. Josipa Nazarećanina, muža Djevice Marije i nenaravnoga oca Isusa Krista. Evanđelja ne navode nijednu njegovu riječ, a ono što znamo o njemu sadržano je uglavnom u prva dva poglavlja Matejeva i Lukina evanđelja. Hrvatski sabor je 1687. godine proglasio sv. Josipa zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva, a time i cijelog hrvatskog naroda. Zaštitnik je mnogih država, gradova, sveučilišta, bolnica, škola, crkava i drugih institucija. Također je zaštitnik je obitelji, očeva, djece, mladeži, siročadi, djevičanstva i čistoće, zaštitnik dobre smrti, konačišta i onih koji ih traže, putnika i prognanika, drvosječa, kolara, tesara, stolara, radnika i obrtnika, inženjera, doseljenika, umirućih i grobara. Svetkovina Sv. Josipa u hrvatskoj crkveno-pučkoj baštini slavi se pobožnostima, zavjetima, devetnicama, trodnevnicama, procesijama, svetim misama, pučkim slavljima. Za vrijeme turske okupacije hrvatske katoličke djevojke u dobi od 13 do 16 godina vršile su obred križićanja (tetoviranja križeva na rukama i/ili čelu i/ili prsima). Hrvatski katolički mladići križeve su tetovirali na ramenima da bi ih trajno podsjećali na njihovo podrijetlo i vjeru u slučaju da ih Turci odvedu u janjičare. Hrvatski katolički puk i sada od svojih predaka pamti i kazuje usmene lirske pjesme o sv. Josipu. Kao višestrukom zaštitniku narod mu upućuje starinske molitve koje su molile naše davno upokojene pramajke i naši praočevi. Sv. Josipu se vjernici preporučuju u zajedničkim obiteljskim molitvama te u raznim prigodama.