Neuroznanstvena dekonstrukcija ideologiziranog »beznađa« vegetativnoga stanja

Recentna neuroznanstvena istraživanja propituju dosadašnju predrasudu o vegetativnom stanju kao »beznadnom« stanju. Rezultati ovih otkrića ne samo da ruše već postojeće predrasude prema osobama u vegetativnom stanju, već daju i nov uvid u epistemološku problematiku točnosti dijagnosticiranja aktualnog stanja, popraćenu etičkim i društvenim implikacijama. Pružajući bolje razumijevanje same naravi svijesti i svjesnosti, upućuju na oblik moralne i socijalne odgovornosti prema tim osobama ne ostavljajući mjesta za »beznađe«. Stoga je prvotni cilj ovoga rada prikazati kako se uz razvitak uvida u stanje osoba s poremećajem svijesti, na samom početku paralelno razvijala i predrasuda »beznađa« kao nuspojava nedovoljnog i neadekvatnog znanja o naravi svijesti kod osoba u vegetativnom stanju. Ova ustaljena predrasuda imala je direktan utjecaj na donošenje kliničkih odluka o mjerama održavanja na životu: od povlačenja nutricije i hidratacije – do pitanja kardio-pulmonarnog oživljavanja pa onda do odvajanja od respiratora, smatrajući da osoba nema nade za oporavak nakon uspostave dijagnoze vegetativnog stanja. Stoga, ova predrasuda »beznađa« ne samo da nije ostavila duboko utaban, moralno upitan put za izvođenje pasivne eutanazije, već je, štoviše, bila iskorištena i ispolitizirana kao jedan od glavnih argumenata i primjera pro-eutanazijskih pokreta u borbi za ozakonjenje same eutanazije.