Promišljanja o kristološkom utemeljenju međuljudskoga milosrđa na tragu izabranih crkvenih otaca

U članku se, na tragu promišljanja izabranih crkvenih otaca, obrađuje tema kristološkog utemeljenja međuljudskog milosrđa. U uvodnom se dijelu naznačuju opasnosti koje mogu pratiti međuljudsko milosrđe ukoliko ga se reducira samo na tjelesno ili duhovno djelo milosrđa, tj. samo na čin. U nastavku se, kroz dva poglavlja, ukazuje na bitne teološke sadržaje koji osvjetljuju milosrđe kao otajstveni osobni odnos između Boga i čovjeka te ljudi međusobno. U prvom se poglavlju obrađuju otački naglasci o Božjem milosrđu iskazanu kroz čudesnu razmjenu u kojoj je Bog postao čovjekom da bi čovjeka učinio dionikom svoje božanske naravi. Činjenica da je to dioništvo već djelomice ostvareno po Sinovljevu utjelovljenju, muci i smrti prva je pretpostavka koja čovjeku omogućuje nasljedovanje Isusova poziva da bude milosrdan kao Otac (usp. Lk 6, 36). Drugo je poglavlje usmjereno govoru o međuljudskom milosrđu. Ondje se prvo ukazuje na otačke tekstove koji, polazeći od mističkog tumačenja Mt 25, 40 (»Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste«), prema kojem se Isus Krist kao proslavljeni poistovjećuje sa svakim čovjekom, ističu da je milosrđe učinjeno čovjeku učinjeno i Kristu. Potom se obrađuju tekstovi iz kojih je razvidno da je međuljudsko milosrđe nemoguće bez trajne Božje pomoći te, na koncu, oni koji jasno daju do znanja da je milosrđe među ljudima istodobno i očitovanje već dogođenog pobožanstvenjenja i put prema njegovu konačnom ispunjenju. U zaključku se konstatira da međuljudsko milosrđe svoj puni smisao i snagu zadobiva iz činjenice duboke i trajne ontološke povezanosti Boga i čovjeka.