Religiozno iskustvo s motrišta transcendentalne refleksije i njegova uloga spram kritika metafizike i dokaza za Božje postojanje

Može li se tradicionalnim dokazima za Božje postojanje još uvijek pristupati tako da se značajnije ne uzimaju u obzir niti one kritike koje ozbiljno dovode u pitanje metafiziku, a time i dokaze, kao ni moguća uloga nekog oblika religioznog iskustva spram tih kritika? U članku problematiziramo to pitanje, donoseći i analizirajući nekoliko uvida za koje držimo da mogu pridonijeti ispravljanju manjkavosti takvog pristupa. To činimo iz jedne specifične perspektive koju, prema njezinoj filozofskoj podlozi, nazivamo transcendentalno-refleksivna. Nastojimo pokazati da ta perspektiva: a) daje drukčiji pogled na klasičnu metafiziku, a time i na dokaze; b) očituje da je u same temelje spontanog ljudskog životnog iskustva, kroz su-iskustvo Punine Bitka-Temelja-Sveobuhvatnog Smisla, iskonski i intimno utkana jedna religiozna crta, što metafizici, a onda i tradicionalnim dokazima utemeljenim na njezinim kategorijama, daje zbiljski sadržaj, a time i stvarnu snagu spram kritika. Analize također iznose na vidjelo specifičnost religioznog iskustva na koje upućuje transcendentalna refleksija; ono nije samo privilegij ljudi koji pripadaju nekoj religiji ili slijede neko posebno vjerovanje, nego pripada čovjeku kao čovjeku, vezano je dakle, kao i dokazi, uz njegovu duhovnu, tj. racionalnu strukturu.