Razvoj pogrebnog prava u rimskoj pravnoj tradiciji

U rimskom pravu gotovo da i nemamo izvore koji pažnju posvećuju direktno tijelu umrle osobe. Tijelo kao takvo nije bilo zaštićeno. Pokojnik se štitio, prvenstveno, kroz zaštitu groba, koji je smatran stvari posvećenoj kultu pokojnika – diis manibus relictae. Unatoč tome, detaljnija analiza pravnih izvora jasno afirmira tezu o postojanju pravila iz sfere pogrebnog prava, kojima je regulirano konstituiranje određenih ograničenih prava u vezi s tijelom umrle osobe, a usko povezanih s odlučivanjem o načinu obavljanja pogreba, kremacije, prijenosa tijela, izgradnji nadgrobnog spomenika i slično. Autor smatra kako se ostvarivanje ovih prava u prvom redu vrši po volji umrlog, a u slučaju kada je nije iskazao, na vršenje se pozivaju bračni drug i nužni nasljednici. Nasljednici se pozivaju onim redom kojim bi ih i po rimskom pravu pozivali na nasljedstvo, neovisno o tome jesu li išta iz imovine umrlog naslijedili.Opstojnost predstavljene koncepcije ispitana je i u okviru kanonskog prava, ali i europskog prava u doba kodificiranja privatnog prava tijekom 19.. i na početku 20. stoljeća. Imajući u vidu da ne postoje jedinstveni stavovi o ovim pitanjima, autor posebnu pozornost posvećuje pravnoj kulturi Austrijskog građanskog zakonika, ostavljajući mogućnost da se pravne praznine riješe u duhu rimske pravne tradicije.