Uloga metafore u Isusovoj polemici s Farizejima (Mk 2,18-20)

Biblija je temelj kulture i književnosti. Iako se čini pomalo zanemarenom u sadašnjosti ipak nije prestala žariti i odsijevati nadahnutom riječju te nije prestala biti uzorom književnih pravaca. Evanđelje je samo po sebi književna vrsta, a njegov autor rabi stilske figure kao što je na primjer metafora. Uloga evanđelista kao autora također je važna. Pomoću povijesno-kritičke metode otkriva se u odlomku Mk 2,18−20 izuzetnost metafore zaručnik , zaručnica i svadba (odnosno svatovi). Tri metafore stvaraju logičnu cjelinu. Pomoću te stilske figure čitatelj može prihvatiti Isusovu pouku u kojoj skriva svoj identitet. Polemika je samo izraz ili pak razlog za korištenje metafore koja je tipičnim izrazom židovskog poučavanja. Korištena metafora također postaje „mostom“ koji spaja prošlost sa sadašnjošću i time nadopunjava ograničenost povijesno-kritičke metode. Isus nije samo izrekao istraživane retke u doslovnom smislu. U njima se skriva i duhovni smisao koji upućuje na Kristovo spasenjsko poslanje.