Magnificat Anima Mea Dominum

Autor u ovoj studiji nastavlja svoja istraživanja iz 2009. o izgubljenim djelima hrvatske proze koja je Marko Marulić (1450. – 1524.) sastavio za svoju sestru Biru (Elviru, Veru), o čemu piše on sam, ali i njegov bliski prijatelj Frane Božićević. Analizirana je egzegeza Magnificata iz Firentinskoga zbornika (Ashb. 1582) tako što je autor usporedno čitao tekst tog hrvatskog rukopisnog izlaganja iz Firence i odgovarajući tiskani tekst latinske Biblije (1489) iz privatne biblioteke Marka Marulića, na kojoj je on svojeručno bilježio rubne glose i minijaturne crteže. Utvrđeno je da autor egzegeze, rukopis potječe iz Splita, dijelom preuzima, prevodi i parafrazira komentare Nikole od Lyre koji su objavljeni usporedno – stih po stih – s latinskim tekstom Biblije koju je posjedovao i glosirao Marulić. Kako nijedan ini pisac iz Splita njegova doba nije posjedovao, a kamoli glosirao rečenu Bibliju, zaključeno je da je Marulić, uz brojne druge dokaze i indicije, i zbog te činjenice, autor spomenute egzegeze i Firentinskoga zbornika. Time je konačno verificirana dugo osporavana teza Carla Verdianija (1957) kojom je Maruliću atribuirano autorstvo tog zbornika. Tom je verifikacijom pogođen i čitav niz inih hrvatskih proznih rukopisa koje također valja pripisati autoru Marku Maruliću. S pogledom na skorašnju 500. obljetnicu smrti oca hrvatske književnosti (1524. – 2024.) autorovi nalazi stavljaju hrvatsku filologiju pred velike kritičko-izdavačke izazove.