Sic etiam Croati

U radu se donose rezultati istraživanja latinskih povijesnojezičnihizvora koji otkrivaju što su o jeziku i pismu Hrvata znali europski renesansnihumanisti prije nego što su prvi pokušaji kodifikacije hrvatskoga jezika upovijesnome i ideološkome kontekstu katoličke obnove osigurali njegovo službenouključivanje u jezični zemljovid Europe. Šesnaestostoljetna je res publica litteraria , zahvaljujućiintenzivnim humanističkim kontaktima i vezama, između ostalih tema omogućila iširenje ideje humanističkoga ilirizma koji je uključivao i pitanje jezikaslavenskih naroda, pa tako i hrvatskoga. Sudionici te ranonovovjekovnezajednice intelektualaca razmjenjivali su, i u svojim raspravama diljem Europeobjavljivali, podatke o hrvatskome jeziku i pismu. Takve su bilješke potvrđeneu djelima francuskoga lingvista Guillauma Postela ( Linguarum duodecimcharacteribus differentium alphabetum ,1538., Pariz) te švicarskih filologa Theodora Bibliandera ( De ratione communi omnium linguarum etlitterarum commentarius, 1548., Zürich) i Conrada Gesnera ( Mithridates sive de differentiis linguarumtum veterum tum quae hodie apud diversas nationes in toto orbe terrarum in ususunt , 1555., Zürich). Uhumanističkim je početcima kontrastivne lingvistike sudjelovao i jedan hrvatskilatinist. Riječ je o Bartolu Đurđeviću i njegovu djelu o nevoljama kršćanskihzarobljenika pod turskom vlašću ( Deafflictione tam captivorum quam etiam sub Turcae tributo viventiumChristianorum , 1544., Antverpen). Đurđević je prikazao razlike između hrvatskoga i turskoga jezika, objavio malihrvatsko-latinski rječnik i tekst Očenaša, koji je kao ogledni tekst ilirskogajezika citiran u spomenutome Biblianderovu i Gesnerovu repertoriju svjetskihjezika.