Kriza tijela

Višestruke su posljedice krize na ljudsku psihu i tijelo, a u ovom radu evaluirat ćemo na koji se način ponajprije umjetnici i filozofi nose s krizama u društvu te kolika je snaga i propulzivnost kreativnog umjetničkog izražavanja pri suočavanju s aktualnom pandemijskom krizom. Na primjerima avangardnih pokreta uočavamo da su umjetnici u doba kriza zauvijek promijenili formalne karakteristike umjetnosti, umjetničkog djela, ali također i samo razumijevanje umjetničkog procesa. Povijesnim osvrtom izvodimo hipotezu da su pojedini umjetnički pravci u doba aktualne krize uspjeli opstati na periferiji upravo zbog duha avangarde koji nose u sebi. Filozofija, pak, reflektira krizu sinkrono s novim umjetničkim pokretima, te se čini da i „postmoderna umjetnost“ i fenomenologija idu usuprot same realnosti. U diskurzivni centar rada postavljamo analizu samog tijela koje je, postavljamo hipotezu, tradicionalno bivalo zanemareno i često stavljano na najnižu poziciju ontološke ljestvice pri mnogobrojnim filozofskim pokušajima kroz povijest. Zaključno, nastojat ćemo adekvatno argumentirati temeljnu hipotezu članka da je tijelo samo ekspresija krize, a da njezinu dublju osnovu valja tražiti u ljudskoj psihi i strukturama subjektivnosti koje su je uvjetovale. Pri čemu nastojimo „rasplesati“ i „raživotiti“ digitalnu tehničku statiku aktualnog stanja socijalne distance uzrokovane pandemijskom krizom, prilazeći joj kao svojevrsnoj sublimaciji povijesnih kriza koje su joj prethodile.