Mogućnosti i granice odgoja za suosjećanje

U prvome dijelu rada ukratko se analiziraju zagovor odgoja za suosjećanje te poziv na razvoj kulture empatije, kao i koncepti suosjećanja i empatije. U drugome dijelu rada sagledavaju se karakteristike odgoja za suosjećanje, pri čemu se ukazuje na njegovu snagu, ali i ograničenja. Posebno poticajnima u tom pogledu pokazat će se uvidi Jean-Jacquesa Rousseaua. Ističe se isprepletenost odgoja za suosjećanje i društvenih okolnosti: s jedne strane sugerira se da takav odgoj ima potencijal poboljšavanja društvenih i moralnih odnosa u društvu, dok se s druge strane nalazi uvid da su gotovo svakoj devijaciji suosjećanja pridonijeli upravo društveni život, socijalne norme i iskrivljeni moralni standardi. Na tragu zapažanja Davida Humea o odnosu suosjećanja i pravednosti, nadalje se ukazuje na opasnost da odgoj za suosjećanje, koji u prvi plan stavlja pojedinca i njegovu osobnu odgovornost, posluži kao alibi za pasivnost institucija čija je uloga zaštita ranjivih skupina. Zaključuje se da je potrebno ostaviti dovoljno prostora i urediti poticajnu okolinu za razvoj i odgoj suosjećanja, no da nije uputno idealizirati njegovu snagu i bezgraničnost.