Odyssey of dwelling

Glavni je fokus ovog članka problem stanovanja u filozofiji i arhitekturi. U problemu stvorenom ovim načinom nametanja objašnjenja stanovanja u modernizmu, započeta je velika debata gdje se iznova promišlja stanovanje kao relevantno pitanje za stvorene probleme i istovremeno kao neposredan način izazova mogućim alternativama izlaženja iz zastoja do kojih je dovela moderna sa svojim idejama i vizijama. Glavna figura novog promišljanja arhitekture izvan modernističkih shema norveški je arhitekt Christian Norberg­Schulz. Inspiriran Martinom Heideggerom i Mauriceom Merleau­Pontyjem, pokušat će postići koherentnu argumentaciju o narazdvojivosti prostora i egzistencije, ili o egzistencijalnom korijenu arhitektonskog prostora. Pretpostavka ove teze kontestira indiferenciju i svojevoljnost modernih arhitekata, koji samoutemeljuju arhitektonsku projekciju izostavljajući fundamentalni segment prostorne egzistencije čovjeka. Udubljivanjem u problematiku egzistencijalnog i arhitektonskog prostora, evidentiranjem tijesnog nadovezivanja među njima, Norberg­Schulz će razviti jedan, ne malo diskutirani pojam: pojam genius loci. Njegovim će se pristupom napokon apstinirati od samoutemeljenja moderne, i od njene nulte premise odbacivanja tradicije u kojoj će se povratiti kontekst, eklekticizam i rehabilitacija tradicionalnog. Na ovom putu pojam genius loci nameće se kao potpomažući u jasnom i drugačijem definiranju arhitekture koja je u stalnom izazovu naše egzistencije. Ovaj članak pokušava eksplicirati teorijsku konzekvencu problema stanovanja, kao osi našeg bitka.