Truth and politics in the age of digital media

Sve snažnijim širenjem sveprisutnih digitaliziranih društvenih medija, istina je u određenom stupnju izgubila na svojoj pouzdanosti i objektivnosti, upozoravaju danas pojedini autori. Kada neko razdoblje ističe u prvi plan napete odnose između istinitosti i laži, ispravnih informacija i lažnih vijesti, stvarnosti i fikcije, onoga što doista jest i zablude, to svjedoči o neprozirnosti i nesagledivosti zamršene igre u koju je zapletena javna komunikacija. Strelovit razvoj novih medija i digitalnih tehnologija uzrokuje dalekosežan proces promjena, osobito u području politike. U svojoj knjizi o »post­istinitoj epohi« Ralph J. Keyes najavio je nastupanje »vremenā sklonih obmanama« (fib-friendly times) u kojima se »izriče više laži nego ikada do sada« (Keyes 2004, 4). Međutim, razmatranja u ovom članku počivaju na nešto opreznijem i kritičnijem pristupu. Ona govore u prilog razumijevanju pluriperspektivizma. Novi mediji zacijelo su donijeli izazove suvremenim komunikacijama. U političkim zbivanjima riječ je svagda o određenim perspektivama i prinosima u stalnom agonu ili nadmetanju za istinom. Pri tome ne postoji posve neutralnih niti nadstranački uzdignutih zahtjeva za istinom, kao što su tvrdili neki filozofi i znanstvenici. Poradi svoje osebujne naravi, istina se može otkriti samo s prijeporom i trudom, a nikada bez sudjelovanja i izvan svake perspektive. Ipak, niti istina propada, niti ulazimo u razdoblje postistine. Štoviše, možemo se i dalje prepirati o pitanju koja je epoha sklonija lažima i lažnim vijestima (fake news). Politika danas nije u težem položaju nego što je bila ranije, niti je u mnogo jednostavnijem položaju u pogledu na istinu. Za politiku istina ostaje potporno tlo i trajno mjerilo za prosuđivanje. Može se raskrivati samo u svojoj pluriperspektivnoj pojavnosti.