Nakon simulakruma: Zapad u Zapadnom svijetu

Kao netipičan proizvod masovne kulture, popularna serija Zapadni svijet (Westworld, 2016. – ) suočava nas sa složenim distopijskim narativom oblikovanim oko niza političkih problema značajnih za suvremeno društvo. Donosi nam pastiš američke povijesti u vidu istoimenog zabavnog parka na temu Divljeg zapada, predstavljenog u obliku simulakruma (J. Baudrillard, G. Deleuze). Kao slika bez uzora, ovaj park koristi mrežu označitelja prošlosti da bi uspostavio prostor za ostvarenje fantazija svojih gostiju, komodificirajući ono imaginarno i za vlasnike parka time stvarajući višak vrijednosti. Unutar parka nalaze se svjesni androidi koji izvršavaju sav rad neophodan za neometano funkcioniranje parka, no njihova svijest i rad nisu prepoznati i prihvaćeni. Zbog toga što se u strukturnom smislu nalaze u robovskoj poziciji u odnosu na ljude, u ovom ćemo radu seriju čitati kao političku alegoriju o dijalektici gospodara i roba (Hegel), uspostavljenu u srcu hiperrealnosti koja nagovještava mogućnost ponovnog povratka realnog. Ta se mogućnost zasniva na pobuni androida. Moja će analiza pokazati da, zahvaljujući modelu samosvijesti koji zastupa, ova serije ne može ispuniti ono što nagovještava.