„ZA LUBAV ISUKARSTA“ – PRIPOVIJEST O SVETOM ŽULIANU

U dubrovačkom „Libru od mnozijeh razloga“ zapisana je jedna verzija legende o sv. Julijanu (s nadimkom Svratištar, kako ga zove Marko Marulić) koja je u hrvatskoj staroj književnosti vrlo skromno zastupljena. Ta se inačica u nekoliko elemenata razlikuje od one u „Zlatnoj legendi“ J. da Vorragine, a temeljna tekstološka i književnopovijesna analiza tek predstoji. U okviru hagiografske književnosti na slavenskom idiomu s područja Hrvatske ova istoria (!) zanimljiva je s tematsko-sadržajnog, ali i kompozicijskog i retoričko-figuralnog gledišta. U dramatičnom tekstu koji se spazmodično kreće preko nekoliko presudnih (kadšto neočekivanih) vrhunaca, od kojih je jamačno najneobičnije ubojstvo vlastitih roditelja (doduše, nehotično i izazvano đavoljom prijevarom) do Žulijanova smirenja u Kristovu oproštenju. Žulijan (Julijan) je jedan od svetaca koji se, nakon počinjenja teškoga grijeha, kaju i bivaju spašeni od vječne muke – dapače, izrijekom u molitvenom zaključku teksta kaže se: „Žulianь zvani izpovednikь blaženi da na nebu i na zemli bude našь otvietnikь amenь.“ Egzemplarnost se ovoga hagiografskog teksta miješa s motivskim sastavnicama koje nose odjeke raznih literarnih izvora, žanrova ili tradicija, kao što su folklor, antička tradicija i viteška literatura. U tom smislu ovaj tekst djeluje poput kakova composituma i kao takav je samosvojan u našoj sačuvanoj srednjovjekovnoj i ranonovovjekovnoj književnosti.