Plovidba Jadranom 14.-16. stoljeća u putničkim izvješćima

Plovidbene rute Jadranom nisu u dosad objelodanjenim znanstvenim radovima istražene u dostatnoj mjeri za sva povijesna razdoblja. Osobito se malo poznaju one za zrelog i kasnog srednjeg, te prvih stoljeća novog vijeka. Kao povijesni izvor za njihovo uočavanje u ovom se radu iskoristilo jedno francusko i sedam engleskih hodočasničkih, odnosno putničkih izvješća iz 14.-16. stoljeća, te portulan Gioseppa Rosaccija iz 1598. god. Njihovom se detaljnijom raščlambom ustvrdilo da su se hodočasnici pretežno koristili onim brodovljem kojem je krajnji cilj plovidbe bio u Sredozemlju, pa su kroz Jadran plovili u režimu velike obalne plovidbe, tj. koristili su one brodove koji nisu stajali u prevelikom broju luka, jer im je bilo u interesu putovanje morem maksimalno skratiti, odnosno na Kristovom grobu biti što prije. Svi su hodočasnici kretali iz Venecije, te plovili do zapadne obale Istre (Novigrad, Poreč, Rovinj ili Pula), a odatle niz istočni Jadran do Krka. Putnička izvješća pak svjedoče o navigaciji Venecija - Dubrovnik radi nastavka kopnenim karavanskim putovima prema Carigradu. Povratne rute pratile su isti kursni nacrt. Razloge zašto su rute takve istraživani povijesni izvori ne nude. O njima nam detaljnije kazuju tek rezultati znanstvenih hidrografskih istraživanja početkom 19. stoljeća (C. F. Beautemps-Beaupre), te sažimanje višestoljetnih plovidbenih iskustava u prvom pravom peljaru Jadrana iz 1830. godine (G. Marieni). Pokazuje se da se u oba smjera (NW - SE i SE - NW) češće plovilo istočnim Jadranom radi sigurnosti ponajprije od bure, budući da su pred njom skloništa bitno brojnija. Zapadnim se Jadranom predlaže plovidbu jedino ljeti, i to za lijepa vremena. Ukratko, ovim je radom skrenuta pozornost na vrijedan dio povijesnih izvora koji se u dosadašnjim istraživanjima povijesti jadranskog pomorstva nisu koristili u mjeri kakvu zaslužuju. Preostaje istražiti te plovidbe i u drugim razdobljima na sličnim metodološkim temeljima.