Otuđenje u romanima Luigija Pirandella

Slaveći stotu godišnjicu rođenja Luigija Pirandella, obilježavamo pojavu smjela i originalna pisca i začetak nova, dotad nepoznata stila u teatru, moderne, duboko ljudske, tematike u književnosti. Pirandello je »začetnik — kako veli Henri Lefevre — jednog gotovo savršenog statičkog teatra, koji se u najnovije doba još usavršio.« U tom teatru, prema njemu, postoje »samo interpretacije, igre svjetla, pogledi na kakav prošli ili odsutni ili nepoznati događaj . . . Pirandelizam je izrazio teatralno relativnost ličnosti i sudova — apsolutnu relativnost — važno otkriće ’modernih vremena’ u buržoaskom društvu.« Lefevre zaokružuje svoj sud o talijanskom umjetniku naglašavajući da pirandelizmu izmiče: »akt, događaj, odluka, rasplet i nužnost raspleta. Akt i sud o aktu kad dovode do odluka«.’ Ma koliko bila tačna, Lefevrova zapažanja ne dovode u pitanje suštinsku vrijednost njegova djela niti mu osporavaju mjesto zauzeto na vrhu ljestvice svjetskih ostvarenja u moderno doba.