Aspektne osobitosti modalnih glagola

jedna skupina od nekoliko glagola, što ih s obzirom na njihovu leksičku semantiku možemo označiti kao »modalne« ili »načinske«: moći, umjeti, znati, htjeti, voljeti (u smislu lat. »malle«), smjeti, morati, trebati, valjati, imati i dati (lat. »sinere«), zauzimlje u okviru hrvat- skoga ili srpskoga glagola osobito mjesto, na što naša nauka nije do danas dovoljno ukazala. Tim su glagolima zajedničke dvije karakteri- stične crte — jedna morfološka, a druga sintaktička — po kojima stoje na po puta između pomoćnoga glagola biti i čitava mnoštva ostalih glagola, tzv. glagola potpuna smisla, koji znače objektivne glagolske sadržaje: radnje, bivanja i stanja. Taj se njihov status i određuje u prvom redu time što u pogledu leksičkoga značenja nisu sasvim samo- stalni, nego se — jedni obavezno, a drugi neobavezno — dopunjuju infinitivom glagola potpuna smisla ne označujući objektivne glagolske sadržaje, već različite stupnjeve modalnosti, načinskoga stava govor- noga lica prema stupnju stvarnosti glagolskog sadržaja izrečenoga dopunom u infinitivu.