Hrvatsko-slavenski književni odnosi u doba hrvatske moderne

Konac XIX i početak X X stoljeća, poznat u hrvatskoj književ- noj povijesti kao doba hrvatske modeme (HM, ±1895 — ±1914), stilski je heterogeno razdoblje, u kojem se književno stvaralaštvo kreće u širokom dijapazonu od realističkog, naturalističkog i impre- sionističkog do skromnih početaka simbolističkog i futurističkog iz- raza. Takva mješavina stilova nazočna je doduše u to doba i u drugim evropskim književnostima, ali rijetko je gdje, osim u sla- venskima, i to prvenstveno onima srednjoevropskoga kruga, našla svoje mjesto i u programatskim napisima, gdje se pod firmom »slobode stvaralaštva« otvaraju vrata svim evropskim strujanjima, pravcima i pobudama, sve u želji da se što prije nadoknadi zaosta- janje i krene u korak s Evropom. U tom su procesu značajnu ulogu za hrvatsku književnost odigrali i kontakti sa slavenskim zemljama i njihovima literaturama, koji su na samom razmeđu stoljeća bili mnogo življi nego ikada, a poznavanje pojedinih slavenskih jezika i književnosti mnogo potpunije nego u prethodnim razdobljima. Dapače, mada Modema znači otvaranje prema zapadnoj Evropi i skandinavskim književnostima, ona ne napušta u nas već tradicio- nalnu svjesnu slavensku orijentaciju, koju će propagirati, što stvar- no, a što pretežno deklarativno, predstavnici svih generacija i gru- pacija toga razdoblja.