Historijsko-filozofski faktor u pozitivističko-emiprijskoj političkoj metodologiji

Na bazi suvremenog razvitka proizvodnih snaga, društvenih od­nosa, ideoloških i naučnih refleksa vrši se proces pregrupiranja i re­konstrukcije nauka. U tom procesu postaje osobito značajan položaj političkih nauka i kao cjeline i kao pojedinih dijelova te cjeline. Takav je slučaj naročito s političkim teorijama.Za nas je osobito zanimljivo — u uvjetima revolucionarnih suvre­menih klasnih i demokratskih pokreta kako na unutrašnjem planu po­jedinih zemalja tako i u međunarodnim odnosima — postavljanje pitanja o gnoseološkim i aksiološko-pragmatističkim vrijednostima političkih teorija kao jednog dijela korpusa političkih nauka. U kompleksnom i pojedinačnom konstituiranju političkih nauka, političke će se teorije moći konstituirati kao posebna disciplina ako postave svoju predmetnost — relativno samostalni red pojava koji nijedna od postojećih nauka odnosno disciplina, ne obrađuje — i ako se u taj niz pojava transponira sistem novih relacija, uzročno-funk- cionalnih odnosa, koji se razlikuju od drugog reda pojava. Drugi uvjet za obrazovanje discipline političkih teorija jest i posebna metoda, što je implicitno u sebi sadrži i sam predmet. Izgradnjom tih unutrašnjih odnosa među svojevrsnim pojavama izraženima u neproturječnom sistemu adekvatnih pojmova, hipoteza i teorija — što u sebi uklapa odgovarajući metodski postupak — stvaraju se osnove za dublje prodiranje u područje političko-teoretske stvarnosti, a ujedno i uvjeti za izgradnju naučnog mišljenja. Političke teorije, bilo kao skupovi filozofsko-socijalnih razmatra­nja, misli i znanja o politici, bilo kao skupovi refleksivno-emotivnih reagiranja i pragmatičkih orijentacija u političkim zbivanjima, dobiva­ju u tom svoj sadržaj i predmet. Kao kod svake naučne discipline, za­datak bi se sastojao u tome da se ti skupovi svedu na sistem unutrašnjih veza i odnosa i na njihove iskaze, vodeći računa o njihovoj infrastruk­turi, o relativnoj nezavisnosti tih elemenata nadgradnje i o njihovoj individualnoj određenosti. Drugim riječima, to bi značilo prići iz­gradnji sistema političko-teoretskog mišljenja i reagiranja kao jednog dijela neke vrste, sociologije znanja.