Iz mediteranske baštine jadranskih Ilira

Suvremena arheologija, kao i historijske nauke uopće, uključivši u njih i lingvistiku i paleoetnologiju, posvećuju sve više pažnje problemu etnogeneze pojedinih naroda, bilo da se radi o onima što su ostali zameteni vihorima historije, ili o onima koji još i danas egzistiraju. U novije je doba sve jasnije da početke neke etničke zajednice nije dovoljno tražiti u njezinu doseljenju iz »pradomovine«, već da treba pokušati objasniti na koji je način nastala određena zajednica u svojoj historijskoj postojbini. U istraživanju tih procesa stanovitu ulogu igra svakako i vanjski, doseljeni element, ali ipak pitanje se primarno postavlja, kako je nastao jedan narod, ,a ne odakle je on došao. Bez obzira o kojoj se etničkoj zajednici radi, uloga supstrata, kulturnog i jezično-etničkog, dolazi u prvi plan, jer je jedino na taj način moguće utvrditi sve komponente koje su pridonijele formiranju nekog etnosa i objasniti u općim crtama proces asimilacije, kulturne i jezične integracije, koje se očituju u etnogenezi. Koliko je važno pravilno impostiranje tih problema, pokazuje primjer etruskologije.