Čakavske antologije

Antologija sastavljene po analektičkim pravilima i starim uzancama, otvaraju vrata civilizatorskom procesu u onim predjelima zemlje koji imaju svoj specifičan jezik, svoje kulturno obilježje s konotativnim povijesnim oznakama. Mnogi teoretičari, kritičari, lingvisti već dugo vremena pokušavaju raščlaniti pojavu čakavštine tražeći odgovor na pitanje da li ona ima svoje mjesto, i kakvo, u hrvatskoj književnosti. Međutim, naša analitička istraživanja su usmjerena na sagledavanje uloge čakavskih analektičkih zbirki, posebno onih općeg karaktera, priređenih s težnjom da budu egzemplarne, a ujedno poticajne za one koje prožima stvaralačka ambicija. Kritičari nam pomažu u tvrdnji da pjesnik ne može zatajiti sebe u svom djelu bez obzira na izražajna sredstva kojima se koristi i da i u dijalektalnoj poeziji može strujiti duh općeljudskih tema. U regionalnoj motivici, u antejskoj predanosti rodnoj zemlji, u privrženosti zavičaju, u etičkim, psihološkim i domoljubnim osjećajima i pomoću duhovnih sklonosti, čakavci otkrivaju istine, pišu pjesme pune euritmije, estetski dotjerane, ne rijetko s dobro artikuliranim glasovima, a ponekad skovane na precac bez formalno - tehničke vještine, eksperimentalno odnosno avangardno sročene, ali usmjerene prema budućnosti. Prema svojem kriteriju, antologičari su imali namjeru da predoče kronološki pregled najvrijednijih čakavskih ostvarenja svjedočeći da su antologije bile putokaz jedna drugoj a također i pjesnicima kojima je “ča“ “najslaji“ monosilab, simbol njihovog entiteta.