Jezična politika u Francuskoj u doba Revolucije

Jezična politika u Francuskoj u doba Revolucije (1789-1794) promatra se kroz analizu Gregoireovog upitnika, nekoliko dostupnih odgovora na upitnik i izvještaja koje su Konvenlu podnijeli Barčre i Grégoire te dekreta kojima su bili popraćeni ti izvještaji. Ta se politika najbolje ogleda u svom stavu prema dijalektima, regionalnim govorima i jezicima - nazvanih podrugljivo patois (»narječja«). Prepoznatljive su dvije bitno različite revolucionarne taktike u odnosu na »narječja« : prva, koja dozvoljava i potiče prijevode na »narječja« ( »sa slušalicama«) i druga, koja zastupa i dokretira »potpuno uništenje 'narječja’« ( »bez slušalicama«). IJ njoj se proklamira poliranje ne samo dijalekata francuskog i okcilanskog jezika nego i brctonskog, baskijskog, flamanskog, njemačkog i talijanskog jezika ria teritoriju Francuske Republike. U praktičnom pogledu. Revolucija ne donosi ništa bitno novo, jer su francuski kraljevi od 1539. god. provodili jezični unitarizam u sudstvu i administraciji, ali su tolerirali privatnu dvojezičnost. Međutim, ni prije ni poslije Revolucije nitko nije pokušao - barem ne tako otvoreno i samouvjereno - teorijski opravdali »uništenje narječja« i proglasiti ga ne samo državnim nego i civilizacijskim principom. Jakobinska dogma »jedinstvena i nepromjenjiva upotreba jezika slobode u jednoj i nedjeljivoj Republici« pretvorila se u revolucionarnoj praksi u deklariranu i sistematsku glotofagiju, čak i pokušaj genocida u Alzasu. Takva politika, na sreću, nije imala većih neposrednih negativnih posljedica zbog kratkog trajanja Revolucije, ali je bitno obilježila jezičnu politiku u Francuskoj sve do danas, osobito u doba Treće Republike.