Nasciturus protiv pesimizma u dramskim djelima »Liolà« Luigija Pirandella i »Mandragola Niccolòa Machiavellija

Talijanska je književnost čvrsto naslonjena na vlastitu tradiciju. Rano je postigla vrhunac i rano je relativno standardizirala književni jezik, što je pogodovalo njenoj repetitivnosti u različitim oblicima. Ovdje se ukazuje na dva pisca, Niccolòa Machiavellija i Luigija Pirandella, odnosno njihova dva dramska djela, Mandragolu i Liolà, kao mogući primjer uzora i ponovljivosti. Ukazuje se na usporedne likove i društvene odnose oko problema nasciturusa i upućuje na neke činjenice prema kojima je Pirandello — pišući Liolà — mogao imati u vidu upravo Mandragolu Machiavellija, iako se radi o dva pisca koji su vremenski, duhovno, poetički i društveno vrlo daleki. Nakon prikaza sličnosti situacije i karakterizacije likova u djelima, konstatira se zajednička ideja u prevladavanju pesimizma u odnosu na društvo koje karakterizira oba pisca u njihovu opusu, upravo kroz neku vrstu apoteoze filogenezi simboliziranoj u rađanju djeteta, bez obzira na opstrukcije društvenog morala i nemorala različitih stoljeća.